UPKO
KLUPKO SMIJEHA 2026 - Objavljujemo drugonagrađenu priču
Drugonagrađena priča Natječaja „ klUPKO smijeha“ 2026.
Klupko smijeha
Marija Karácsonyi
Neprijatelj broj jedan
Neprijatelj broj jedan stigao je toga dana u moju kuhinju u kartonskoj kutiji s oznakom poznate maloprodajne trgovine specijalizirane za građevinske, vrtne i kućanske proizvode.
- Pametna vaga - važno je rekao sin. - Sve ti kaže.
- Ma što to vaga sve može reći? – upitala sam.
Promiješala sam meso koje je zacvrčalo na dnu lonca, podlila ga i oblak s mirisom piletine i luka zamaglio je prostoriju. Za prilog ću odsukati široke rezance i sa zelenom salatom bit će to uravnotežen obrok.
- Pa težinu - nije se dao smesti moj prvorođeni, praveći se da ne osjeti žalac - masnoću, krvni tlak, stanje minerala i sve.
On ju je već isprobao i rekla mu je da treba skinuti šest kila. Lampica za uzbunu odmah mi se upalila. Momak je u naponu snage, vitak, redovito trenira, kreće se, broji kalorije, a vaga – hej, vaga! - kaže mu da treba skinuti šest kila masti, zdravije se hraniti i vježbati. I on sad i meni donosi to čudovište.
Još sam se jednom pokušala oduprijeti da i meni to čudo vidovitosti 21. stoljeća iznese dijagnozu.
Važem se redovito i znam kakvo mi je stanje. Imam vagu, već trideset godina, i još uvijek je dobra kao na početku. Pokazuje doduše dvije-tri kile manje nego sve ostale vage na koje biste u tom trenu stali, no ja joj zadovoljno vjerujem. Istina, ponekad se sjetim da moram pribrojiti te kilice, ili pak kad stanem na drugu, automatski se ispričavam svojoj i oduzimam brojeve kako bih joj pokazala odanost što me tako dobro i vjerno služi. Zato i zazirem od ove pametnjakovićke. Što će mi reći? Jer ja više nisam ni mlada ni vitka niti brojim kalorije. Čak sam prestala i s desetominutnim joga-rastezanjem koje mi je nekoliko godina umirivalo savjest.
Sklona sam blagoj popunjenosti. Takvi su mi svi u familiji, malo više s mamine strane, no i na ovoj drugoj ima okruglastih likova. Nije to bilo ništa alarmantno, no era Twigi zatekla me u nezgodnim godinama, a u vrijeme zaluđenosti televizijom šou Antona Martija konspirativno je ubacivao mršavice u naše kuće začinjajući ih blještavilom i veselom glazbom. Divna si ako si mršava! govorila je nesigurnost u pubertetkinji. Takva zaslužuješ pažnju, divljenje, sretan život s princem koji će se sigurno jednoga dana već pojaviti. Pri pogledu na gipke figure domaćih inačica plesne skupine Leg's and Company baka je zabrinuto negodovala: - Sama kost i koža! - uvjerena da te i takve neće dugo poživjeti. Nove sam godine čekala plešući ispred televizora poput mojih vitkih uzora, dok je baka kunjala u stolcu iza mene. I još od tada sam gladna.
U sedmom razredu, s kilažom zagorskog purana i permanentnim osjećajem nesigurnosti, u ruke mi je dospjela knjižica džepnog formata, izdanje lokalne informativne kuće. Na crnim koricama žutom su se, bijelom i crvenom linijom isticale vitka, vitkija i najvitkija ženska silueta, a u knjizi je detaljno opisana provedba mono dijete i sve njezine dobrobiti. Jednog četvrtka, nakon četiri dana pokušaja slijeđenja uputa, nisam od slabosti mogla ustati iz kreveta. Mama mi je spremala jelo za jelom, šterc, trenc, kašu pa kruh s masti, žgance i sve što je mogla pronaći u špajzu, a ja sam halapljivo gutala tone škroba dokle mi god mozak nije primio poruku o sitost. Od tada, uvjerena u svoju pretilost, nema te dijete za koju sam čula, a da je nisam isprobala. Jedi samo povrće, samo meso, samo juhu s kupusom, ne jedi poslije šest, ne jedi do podneva, kombiniraj namirnice, atkinsova, keto, paleo…
Navikla sam na osjećaj probadanja u želucu. Ponekad ipak ne odolim šarenim lepezama delicija na obiteljskim proslavama. Rodbina je velika i trebalo je svu tu djecu roditi, krstiti, pričestiti, krizmati, proslaviti svima rođendane i imendane, dijelu zaruke i vjenčanja, a kod nekih već bogami sve to učiniti i djeci njihove djece. Od svih tih trpeza izašla sam u solidnoj kondiciji i nenarušene figure. Istina, zadnjih nekoliko godina – hormoni, hormoni! – nekako ne uspijevam spriječiti nakupljanje toplog omotača oko udova i trupa. Teško mi se pogledati u ogledalo. U glavi su mi još plesačice, a zaobljeno tijelo neumoljivo počinje sličiti onima na crno-bijelim fotografijama maloga formata s cik-cak rubom spremljenim u kutiji cipela. U ormaru je sve više širokih suknji i tunika ili vrećastih haljina koje pokrivaju sve u jednom komadu, s kojima se ne mora ništa usklađivati, može se opušteno hodati i sjediti koliko te god volja. Ipak, trebalo je početi piti lijekove za masnoću, a pitanje je dokle će one za tlak izdržati bez promjene gramaže.
Posebno je gadno na plaži. U pripremama za ljetovanje pala je odluka – izbacit ću sve što se izbaciti dade. Brašno, šećer, kolače, ne jesti ni previše voća. Rezultati ohrabruju. Nakon tri mjeseca kazaljka na mojoj vagi konačno se pomakla ulijevo. Još malo i bit ću tip-top. Nije to naravno kao nekad, no ipak su godine na plećima i polako prihvaćam ograničenja. Zadovoljna sam. Čak sam ušla u svoj negdašnji konfekcijski broj, koji od preklani nestrpljivo čeka na vješalicama.
I sada eto, baš kad sam zadovoljna brojem koji pokazuje moja vremešna vaga, stigao je neprijatelj broj jedan.
Sin je pročitao upute. Postupak je sljedeći: staneš na vagu, na označena mjesta da ti peta i prsti dodiruju metalne krugove. U mobitel je unio moje podatke – dob, visina – i tada je uslijedila presuda: jesti zdravije, više se kretati, nedostatak minerala, skinuti deset kilograma!
Ne trošim energiju na ljutnju i viku. Pogotovo ako to neće rezultirati napretkom. Radije duboko udahnem i polako izdahnem. Ali ovo je ispalo jače od mene. Deset kilograma?! Uzela sam kuhaču i počela mahati iznad glave crvena od bijesa. Protjerala sam taj pametni predmet iz svoje kuće zajedno s glasnikom. Događaj sam potisnula, stala na svoju vagu koja me odmah utješila, a ja sam joj se zaklela časnom riječju na vjernost u dobru i zlu, ispričala se i tražila oprost za ovu izdaju. A maloprodajna trgovina specijalizirana za građevinske, vrtne i kućanske proizvode neće me tako skoro vidjeti.
Završila sam ručak i postavila stol. Uskoro će i princ stići s posla.
NA SVEČANOJ DODJELI NAGRADA OTKRIVENI NAJUSPJEŠNIJI AUTORI KLUPKA SMIJEHA 2026. GODINE
Na svečanoj dodjeli nagrada u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu 6. veljače javno su objavljeni rezultati Natječaja klUPKO smijeha 2026.
S radošću obznanjujemo imena autora:
1. mjesto DENIS VIDOVIĆ i priča Oprez, čita knjige!
2. mjesto MARIJA KARACSONYI i priča Neprijatelj broj jedan
3. mjesto MATO BABOSELAC i priča Telji se krava
Pohvaljeni:
Tomislav Šestan, priča Ima jedan Vrag, a on se zove
Igor Sekulić, priča Neodoljivost i stil
Gabrijel Barišić, priča Navijač
Čestitamo dobitnicima nagrada i pohvala i veselimo se sljedećemo natječaju 2027.!!
Ovdje objavaljujemo prvonagrađenu priču!
Prvonagrađena priča natječaja „ klUPKO smijeha“ 2026.
Denis Vidović
Oprez čita, knjige!
Bojim se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu.
Dok je Toma Akvinski, još tamo u trinaestom stoljeću, strahovao od tog neznanog čitatelja i te jedne knjige, njegovi su epigoni u dvadeset prvom stoljeću, produbivši učenje svog slavnog učitelja, razvili kompletnu paranoju pri pogledu na čovjeka koji svakodnevno čita, knjige, svih sadržaja i žanrova.
„Čitaš, knjigu!“ zateklo me Radno Mjesto u čitanju knjige.
Obazreo sam se oko sebe. Upravo je trajala stanka, pauza ili počivka. Moji su kolege pušili, pili kavu, a jedan je upravo koncentrirano povlačio liniju kokaina. Uz uobičajene stvari koje ničim nisu odskakale od normalnosti i svakodnevice, svi su bili manje-više, a najčešće više, pomno zagledani u pametne ekrane svojih eruditskih telefona.
„Čitaš, knjigu!“ ponovilo je Radno Mjesto čijem pronicljivom oku ništa nije moglo pobjeći, pa čak ni ono što se neskriveno i bezbrižno događalo točno ispred njega.
„Istina“, složio sam se. „Imamo stanku. Svi se odmaraju na svoj način, pa ja, eto, čitam.“
„Knjigu!“ iznova je rekao naglašeno i podcrtano, iako mi šaranje po knjigama nikad nije imalo smisla. „Vidjet će te ljudi da čitaš, knjigu!“
Nisam bio siguran o kojim to točno ljudima Radno Mjesto govori. Većina radnih kolega kojima sam bio okružen nisu vidjeli čak ni ono u što su netremice gledali na svojim mobitelima. Onaj jedan kolega koji je dovršio liniju vidio je samo Lucy in the Sky with Diamonds, a ostali… Ostalih nije bilo. Možda je Radno Mjesto očekivalo posjet nekog ljudstva našem radnom mjestu? I kakve li su samo boljke, alergije ili fobije ti tipovi imali? Strah od zatvorenih ili strah od otvorenih knjiga? Također mi nije bilo jasno zašto bi ikome smetalo nešto tako tiho i smireno poput čitanja knjige? No, bolest očito ne bira.
„Ali, i kolege se odmaraju“, pokušao sam objasniti. „Ovo je samo moj način odmora. Čitanje.“
„Knjige! Ljudi će vidjeti! Ljudi će pričati!“
„Dobro, a da, umjesto knjige, gledam u mobitel…“
„To može! Mobitel uvijek može!“
„Zar neće ljudi i to vidjeti, i o tome pričati?“
„Kad te vide s mobitelom, mislit će da nešto radiš!“ poentiralo je Radno Mjesto.
U misli sam dozvao sve te nebrojene ljude, svih dobnih skupina, koji svakodnevno satima bleje u ekrane, za stolom, u zahodu, u automobilu, u javnom prijevozu, u teretani, dok hodaju, sjede ili spavaju. Kad nekim čudom uspiju, od silnog posla, na tren odvojiti pogled, krajičkom oka primijete iste takve nebrojene ljude i svi jedni za druge pomisle isto: „Vidi samo ovog vrijednog čovjeka na mobitelu kako se ubija od posla!“ Zamislio sam tvrtke, hotele i trgovačke lance kako na istaknuto mjesto stavljaju fotografiju svog najprobranijeg radnika zadubljenog u tipkanje na mobitelu, a iznad fotografije natpis: ZAPOSLENIK MJESECA!
Slegnuo sam ramenima. Možda je Radno Mjesto danas imalo tek loš dan na radnom mjestu. Često čovjek treba samo pustiti stvari i okrenuti novu stranicu, knjige. Idućih sam dana, ne želeći nikoga provocirati, uz knjigu, na posao počeo nositi mobitel. Kad bi nastupila stanka i svi isukali mobitele i ja bih izvadio svoj te ga onako ugašenog držao ispred knjige koju bih čitao. Na žalost, ova genijalna kamuflaža nije mogla prevariti iskusno knjiško nečitalačko oko Radnog Mjesta.
„Opet čitaš, knjigu!“
„Ali…“, zaustio sam.
„Nema, ali! Uvodim videonadzor sa senzorima koji se aktiviraju na svako okretanje stranice, knjige!“
Već idućeg dana kamere su preplavile radno mjesto. Od blagovaonice, preko dvorišta, pa sve do WC-a. Bile su posvuda, što je svemu davalo pomalo retro izgled, u stilu osamdesetih ili, konkretnije, osamdeset četvrtih. Senzori za okretanje stranica knjiga pokazali su se i više nego revnima. Već istog dana Radno Mjesto je dvaput urlajući upalo u WC kolegama koji su malo preambiciozno otrgnuli listove toalet-papira.
Idućeg tjedna iznenadio me poziv s radija. Rekli su kako bi voljeli napraviti prilog o mom književnom radu i zamolili me da im što prije snimim i pošaljem dvadesetak aforizama. Kako sa sobom uvijek nosim i vlastitu knjigu, odlučio sam iskoristiti pauzu, na brzinu snimiti aforizme te ih poslati mailom. Odmaknuo sam se od kolega ne želeći remetiti tipkajuću tišinu njihovih mobitela, otvorio knjigu i počeo naglas čitati aforizme. Za par sekundi, dojurilo je Radno Mjesto:
„Viđen si! Ti čitaš, knjigu! Opet!“
„Ma to je samo minuta i pol za radijsku emisiju.“
„Ljudi će te vidjeti! Ljudi će te čuti!“
„Nadam se. To i jest cilj radijske emisije.“
„Aaaaaa…” blaženo je uzdahnuo kolega koji si je upravo zabio iglu punu heroina pravo u žilu, također na pauzi.
„I to je… i to je… već treća knjiga!“ izbezumljeno se treslo Radno Mjesto.
„Zapravo, moja peta objavljena. Ja sam ju napisao.“
„Pišeš… pišeš, knjige!? I onda drugi čitaju, knjige!? Izmišljaš nove knjige i kvariš mladež!“ uprlo je optužujući prst u mene Radno Mjesto, tako da sam se na tren osjećao poput Sokrata netom prije kukute.
„Ma samo sam tijekom stanke na brzinu snimio…“
„Snimio?! Čitanje, knjige! To je i snimljeno! Corpus delicti!“ odjurilo je radno mjesto prema svom uredu, uz pakleni smijeh. Ubrzo se vratilo i strogo mi predalo list papira:
„Ovo je Opomena pred čitanje, knjige! Tvoj primjerak! Pročitaj i potpiši se!“
„Jeste li sigurni da smijem čitati?“
„Naravno! Samo je jedna stranica! Premalo za knjigu!“
Pogledao sam sa zanimanjem:
Opomena pred čitanje, knjiga
Zaposleniku se izriče opomena pred čitanje, knjiga, zbog povrede radnog odnosa. U članku 67 Zakona o nečitanju, knjiga, propisano je da radnik ima pravo na dnevni odmor (stanku), ali taj dnevni odmor (stanku) nikako i ni u kom slučaju ne smije iskoristiti za čitanje, knjiga. Svoj dnevni odmor (stanku) zaposlenik može iskoristiti tako da ne vrijeđa moral, red i sigurnost radnog mjesta te da ne uznemiruje pretpostavljene i kolege nedoličnim i društveno neprihvatljivim radnjama kao što je čitanje, knjiga. Predložene i odobrive radnje koje zaposlenik smije obavljati za vrijeme svog dnevnog odmora su sljedeće:
pušenje, ispijanje kava, neograničeno tipkanje po mobitelu, nenametljivo drogiranje.
Do sada je radnik više puta usmeno opomenut, a kako nije popravio svoje ponašanje, izriče mu se i ova pismena Opomena pred čitanje, knjiga.
Vođen iskustvom brojnih autograma s vlastitih književnih promocija, potpisao sam.
Dok sam hodao prema željezničkom kolodvoru, niz ulicu su prošli bučni prosvjednici s transparentima. Za oko su mi zapeli neke od ispisanih parola:
Manje knjiga, manje briga!, Izvedimo djecu iz knjižnica na ulice!, I Don Quijote je poludio od čitanja, knjiga!
Možda je najupečatljiviji transparent bio onaj s prekriženom slikom Tina Ujevića uz tekst:
Poslastica su kremšnite, a ne knjige!
Čekajući vlak, napokon sam neometano izvadio knjigu. Začuo sam kako majka u prolazu objašnjava svome djetetu pokazujući prema meni:
„Vidiš, ako ne budeš učila, čitat ćeš, knjige, poput ovog čovjeka.“
Dijete je briznulo u neutješan plač, kroz suze obećavajući majci kako neće više nikada markirati.
Dok sam u vagonu tražio mjesto da sjednem, u mene se zabila i iz ruke mi izbila knjigu penzionerka zadubljena u svoj mobitel.
„Ti današnji mladi! Samo čitaju, knjige!“ prekorila me bijesno.
Konačno sam sjeo pa otvorio knjigu da malo dođem sebi. Dvije osobe preko puta mene razmjenjivale su iskustva sa svog radnog mjesta:
„Danas su mi djeca bila toliko nemirna.“
„E draga moja, moraš ih znati smiriti. Ja svojima uvijek priprijetim: 'Ili ćete se smiriti, ili ću vam sad pročitati neku knjigu'.“
„Koju knjigu?“
„To nitko ne pita. Sva djeca od užasa zanijeme.“
„Ma imaš pravo draga. Dobivaš tišinu, a i od malena ih oblikuješ u zrela bića. Ne daj bože da se jednog dana pretvore u one kriminalce koji čitaju posvuda, knjige.“
„Čak i u vlakovima!“
Lagano sam se pokrio koricama koje su se već počele pušiti od siline pogleda.
Došavši doma, prvo sam sve ispričao supruzi, legao u krevet i otvorio knjigu. Ona me poslušala bez riječi, zatim blijedo pogledala pa zaridala:
„Ja ne mogu više ovako! Vidiš dokud nas je to tvoje čitanje, knjiga, dovelo?! A svi su mi govorili za tebe: 'Nemoj se udavati za njega. Nije pouzdan. On ti samo čita, knjige. Nije vjeran nijednoj. Odlazi svakog tjedna u knjižnicu i nikad se ne vraća s istim knjigama s kojima je otišao. On ti kod svake žene prvo primijeti knjigu koju čita, a tek kasnije autora.' Mislila sam da pretjeruju, govorila sam im da griješe. Uvjeravala sam sebe kako je to samo faza. Vjerovala sam da će te moja ljubav prema tebi osvijestiti, promijeniti. Ne mogu više ovako! Vidiš da si dobio i službenu Opomenu pred čitanje, knjiga. Ne želim živjeti pod stalnim pritiskom hoćeš li zadržati ovaj posao ili potonuti još dublje, u pakao čitanja, knjiga! Oprosti mi, ali pakiram se i odlazim, zauvijek!“ Na brzinu je strpala svoje stvari u dvije torbe te me na izlazu upitala: „Mogu li još nešto učiniti za tebe prije no što se zauvijek rastanemo?“
Ne dižući pogled, snuždeno sam upitao:
„Ideš Drugom ulicom i skrećeš prema pekari Martinaj?“
„Da, reci?“
„U tom slučaju ćeš proći i pored knjižnice.
„Dobro…?“
„Molim te, produži mi onda knjige, da mi se ne skupi zakasnina.“
Kreativna glagoljica – modeliranje i glaziranje glagoljičkih slova
Povodom Mjeseca hrvatske knjige u trajanju od 15. listopada do 15. studenoga UPKO – Udruga za promicanje kulture i obrazovanja u suradnji s Gradskom knjižnicom Slavonski Brod organizirala je 25. listopada 2022. godine radionicu pod naslovom „Kreativna glagoljica – modeliranje i glaziranje glagoljičkih slova“.
Voditeljice radionice bile su Irena Mikajević i Josipa Žarković, a na radionici su sudjelovali učenici Osnovne škole „Hugo Badalić“, koji su se okušali u vještini modeliranja i izrade glagoljičkih slova od gline, a potom i u glaziranju glagoljičkih slova akrilnim bojama.
Glagoljica – svijet igre i učenja
Povodom Mjeseca hrvatske knjige u trajanju od 15. listopada do 15. studenoga UPKO – Udruga za promicanje kulture i obrazovanja u suradnji s Gradskom knjižnicom Slavonski Brod i Muzejom Brodskog Posavlja organizirala je 13. studenog 2018. godine radionicu pod naslovom „Glagoljica – svijet igre i učenja“. Voditeljice radionice bile su Karolina Lukač i Irena Mikajević. Na radionici su sudjelovali učenici Osnovne škole „Hugo Badalić“, koji su kroz edukativno-kreativni program u različitim oblicima rada otkrivali zanimljivosti glagoljice.
Radionica se sastojala od dva dijela, kraćeg teorijskog uvoda i praktičnoga dijela. U uvodnom dijelu navedene su osnovne karakteristike glagoljice kao staroslavenskoga pisma, dok je praktični dio uključivao pisanje te izradu glagoljičkih slova na različitim materijalima. Cilj ove radionice bio je promicanje glagoljice te osvješćivanje važnosti očuvanja glagoljice kao simbola hrvatskog kulturnog identiteta.